Omer-paša / Mihajlo Mića Lufti / Latas

Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini/ Safet beg Bašagić str.59

http://www.camo.ch/latas.htm
Nobelovac Ivo Andrić u svom romanu „Omerpaša Latas“ (izdatom posthumno 1977.) obrađuje Omerpašin lik i djelo. Radnja romana je smještena u vrijeme Latasovog vojevanja u Bosni i Hercegovini

Omer-paša Latas
Rodio se 24. septembra 1806. godine u ličkom selu Janja Gora rodio se pod imenom Mihajlo (Mićo), budući osmanski serasker. Umro je 18. aprila 1871. godine.

Učiniti Bosnu mirnom, to je bio nalog sultana Abdulmedžid-hana svome nekadašnjem učitelju crtanja, a tadašnjem komandantu osmanske rumelijske vojske, Omeru Lutfi-paši Latasu. Ovaj avanturist nadmoćne inteligencije, prodoran i višestruko darovit, rješavajući kockarske dugove svoga oca i bježeći od nekakve švalerske afere, stanio se 1827. godine u Banjoj Luci, gdje ga je prihvatio hadži-Alija Bojić.

Ne samo iz zahvalnosti hadžiji, nego i iz sasvim kalkulantskih razloga, dotadašnji Mihajlo Latas, lički pravoslavac, postao je Omer Lutfi. Nestrpljivim autorima, brzim na obaraču, omakne se ocjena da je ta karijera bila munjevita... Njegov uspon do vrhova vojne vlasti u osmanskoj državi potrajao je dvadesetak godina, ni prebrzo, ni presporo, taman. Odlučnost i vojnički dar, potvrdio je u borbama u Siriji, Kurdistanu i Albaniji. Po pravilu, to su bile kaznene ekspedicije.

Na talasu reformskih pokušaja, proklamiranih u ružičnjaku Topkapi saraja, dobio je Omer-paša 1850. godine spomenuti nalog i krenuo u pacifikatorski pohod na Bosnu.

Bosna je po običaju bila nemirna. Begovat je ljubomorno čuvao, osim brojnih privilegija, i bosansku osobenost. Gradaščevićev ustanak, bio je i programatski.... Evo, ko smo mi i šta mi hoćemo. Ustanak je surovo ugušen, ali nije bio skršen ponos i buntovnički duh bosanskog begovata. Krajina se pobunila 1849. godine, za njom Hercegovina Ali Galib-paše Rizvanbegovića, potom ostala Bosna.

Ništa se dobro nije spremalo Sarajevu i Sarajlijama, kada su 4. augusta 1850. godine u rano jutro topovske salve sa Vratničke utvrde najavile dolazak neumoljivog seraskera rumelijske vojske. Bosanski uglednici, predvođeni valijom Hafiz-pašom, dočekali su ga u Sarajevskom polju. Ovaj neobični gost, odmah se počeo ponašati kao domaćin. Nije se osvrtao na staru privilegiju Sarajlija, da ni bosanski namjesnici u njihovom gradu ne mogu boraviti duže od dvadeset i četiri sata. Latas je ignorirao posebnu gradsku delegaciju, nije ih ni pogledao, a kamoli štogod s njima progovorio.

Okrutni Latas, zarad svog porijekla i naglašenog neprijateljstva prema bosanskim prvacima, dobio je nadimak đaur-paša. Više od hiljadu pripadnika bosanskog plemstava različitog ranga i značaja, serasker je zarobio, mnoge odmah pogubio (među njima i Ali-pašu Rizvanbegovića), a brojne okovao i poslao u Carigrad, tamošnjoj pravdi. Okrutni Latas uz ostale bosanske prvake, utamničio je i najuglednije i najmoćnije Sarajlije: Fadil-pašu Šerifovića, Mustaj-pašu Babića, Ali-bega Dženetića, Abdulah Rašid-efendiju Uzunića, Sunulah-efendiju Sokolovića, Muhamedagu Bakarevića i druge...

Svojim ratnim pohodom po Bosni i Hercegovini, koji je trajao godinu dana, Latas je praktično dokrajčio i uništio one političke snage koje su stoljećima predstavljale politički narod u historiji Bosne i Bošnjaka. Sa povijesne distance gledano, te su se snage, iako sa svojih ekonomsko-socijalnih pozicija, ustvari borile za svojevrsnu autonomiju Bosne u Osmanskom carstvu. Ideje o autonomiji zasnivale su se na unutrašnjem socijalno-ekonomskom i političkom uređenju koje se u Bosni postepeno razvilo još tokom 16 stoljeća i koje je u odnosu na ostale dijelove Carstva imalo jasno izražene svoje osobenosti. Drugi osnov zahtjeva za autonomijom bio je položaj Bosne kao "najisturenije pokrajine Carstva prema kršćanskoj Evropi", što je posebno došlo do izražaja od kraja 17. stoljeća, odnosno Karlovačkog mira 1699. godine. Ta je činjenica Bosni u biti davala poseban "međunarodni položaj". Uprkos tome, s obzirom na sve unutrašnje i spoljne okolnosti Osmanskog carstva, ideje o autonomiji Bosne nisu se u prvoj polovini 19. stoljeća mogle ostvariti.

Zato je poraz bosanskih ajana kao bosanskog političkog naroda, bio neizbježan. Oni nisu pokušali naći drugi most i drugu vezu, osim islama, s ostalim slojevima bošnjačkog stanovništva, koje je uostalom kuga 1813–1817. veoma prorijedila.
(Izvori: Valerian Žujo i Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK “Preporod”, Sarajevo, 1998, str. 336)

Omer- paša Latas
Rođen je kao Mihajlo Latas 24. septembra 1806. Kao oficirsko dijete učio je kadetsku školu u Gospiću i stupio u vojsku kao kadet-narednik. Prebjegao je u Bosnu 1827. zbog pronevjere novca. Islam je primio u Banjoj Luci. Odatle odlazi u Vidin gdje boravi neko vrijeme. Kada je došao u Carigrad, postao je učitelj crtanja prijestolonasljednika Abdul Medžida. Postao je pukovnik 1838, a potom paša, kad je Abdul Medžid stupio na vlast. Bio je odličan vojnik. U krvi je ugušio pobune u Siriji, Albaniji i Kurdistanu. Vrlo mlad imenovan je za maršala, tj. mušira. Godine 1848/1849. s Rusima okupirao Dunavske kneževine. Slomio je ustanak bosanskog begovata na čelu sa vezirom Ali-pašom Rizvanbegovićem 1850. Oko hiljadu najuglednijih aga i begova je pozatvarao, a oko 400 poslao okovane u Carigrad. Godine 1853. osvojio bi Crnu Goru, da to nisu spriječile Austrija i Rusija. U Krimskom ratu 1853. bio je komandant turske vojske na dunavskoj liniji i dobio titulu serdari ekrema (veliki vojskovođa). U Krimskom ratu je sa engleskim i francuskim saveznicima učestvovao u opsadi Sevastopolja, te u borbama na Kavkazu. Ugušio je ustanke u Mezopotamiji. Godine 1861, kada je bio na pomolu rat sa Crnom Gorom, ponovo je poslat da interveniše no do rata nije došlo zauzimanjem Velikih sila. Gušio je i grčki ustanak na Kritu 1867. i budući da nije do kraja, zbog loše turske flote i nedostatka sredstava, mogao da sprovede blokadu ostrva sam se povukao 1868. U Parizu je bio 1865. kao glavni vrhovni komandant turske vojske. Umro je 18. aprila 1871. u Carigradu.