Ljubica Engelmann

Ljubica Oblak-Strozzi (Violetta de Strozzi)
(Sarajevo, 28. travnja 1896. – New Milford, Connecticut, 23. ožujka 1981.)

Ljubica Oblak rođena je 28. travnja 1896. u Sarajevu. Odrasla je u Zagrebu, gdje je u školi Hrvatskog zemaljskog glazbenog zavoda upisala u školskoj godini 1910./1911. glavni predmet glasovir. Pjevala je u dječjem zboru zagrebačke Opere i već je 12. siječnja 1911. nastupila u maloj ulozi Hellwingova sina na praizvedbi opere Oganj Blagoja Berse. Otišla je zatim u Beč i nakon jednogodišnjeg učenja pjevanja i na temelju audicije u Dvorskoj operi u Dresdenu dobila je od njezinog intendanta grofa Seebacha stipendiju za nastavak studija u Berlinu. Na nagovor ravnatelja zagrebačke Opere Srećka Albinija stupila je 1916. u angažman i debitirala 18. studenoga kao Djevica Ana Reich na premijeri opere Vesele žene windsorske Otta Nicolaija. Dr. V. N. napisao je u Narodnim novinama 20. studenoga da bi „lijepi i ugodni sopran još podnio škole (prelazi iz jačih dramskih izražaja na piano nešto su prenagli)“ te da „gospodjica pokazuje talenta i volje (možda više za operetu), a distoniranje u duetu s Fentonom očito je bila posljedica uzbudjenosti običajne kod prvog nastupa“. Zanimljiv je tekst kritičara koji se potpisuje „– M –" istoga dana u Jutarnjem listu: „Simpatična gdjica Oblak ne će sigurno svoj umjetnički uspjeh kao 'slatka Anka' prosudjivati prema frenetičkom pljesku djačkog partera (koji se ovaj put ponašao kao galerija cirkusa, a ne opere) jer bi to bilo štetno za njezin umjetnički razvoj. Ona je pokazala snažan i visok glas i za debutanticu vrlo sigurnu igru.“

Slijedila je Sevira u Albinijevoj Bosonogoj plesačici, neke manje uloge te nastupi na premijerama Albinijeve Madame Troubadour (Georgetta), Carmen (Frasquita) i Vilin veo Petra Konjovića (Vila Brodarica). Potkraj 1917. Ljubica Oblak udala se za velikog dramskog glumca i redatelja Tita Strozzija. Zatim je otišla na dvogodišnji studij pjevanja u Beču kod Irene Schlemmer-Ambros, profesorice na bečkom Konzervatoriju. U Zagreb se vratila kao Ljubica de Strozzi-Oblak i ponovno stupila u angažman. Godine 1920. prvi je put pjevala Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Prvu kraljičinu damu u Mozartovoj Čarobnoj fruli te Donnu Elviru na premijeri Don Juana. U vrlo dugom feljtonu objavljenom u Tagblattu 5. lipnja 1920., u kojemu podrobno analizira djelo i pojedinačne solističke nastupe, kritičar Z. V. T. posvetio je i njoj dosta prostora. Piše: „Dok je gospođa Oblak-Strozzi scenski ostvarila vrlo strogo stiliziran lik i bila snažno usmjerena prema tome da se kloni izraza strastvenosti i dojmljivost nadoknadila nijansom tamne i fanatične zanesenosti čemu je pridonijelo i njezino vrlo stilizirano pjevanje, stupanj sposobnosti modulacija njezinog jakog iako ne i punog glasa još nije zadovoljavajući i zahtijeva osobito u ovoj pjevačkotehnički tako teškoj ulozi daleko veće školovanje.“

Ljubica Oblak-Strozzi nastavila je nizati uloge: 1920. malu ulogu Barene na premijeri Janáčekove Njene pastorke (Jenůfe), Giuliettu u Hoffmannovim pričama i Maricu u Smetaninoj Prodanoj nevjesti. Godine 1921. nakon nekih manjih uloga došle su Micaela u Carmen, Vesna Krasna na premijeri Snjeguročke Rimski-Korsakova, Grofica Rozina u Mozartovu Figarovu piru i Sieglinda na premijeri Wagnerove Walküre. Žiga Hirschler istaknuo je u Agramer Tagblattu 4. prosinca 1921. da je „gospođa Oblak-Strozzi, koja je uznapredovala do Sieglinde i tako postavljena u red prvih pjevačica, donijela ustreptalost ali zasad ne i ono duboko ljudsko što je povjereno tom Wagnerovom liku. Više sabranosti i ljubavnog osjećaja steći će njezina Sieglinda u sljedećim predstavama. U svakom slučaju ambicija koju iskazuje u posljednje vrijeme budi nadu u dalji razvitak pjevačice. Morala bi se ipak kloniti forsiranja glasa što dovodi do neugodnog tona i brzog zamora.“ Ljubica Oblak-Strozzi pjevala je 1922. Jenůfu, Aidu, Mimì u La Bohème i Mignon.

U sezoni 1922./1923. istupila je iz angažmana ali je nastupala kao gost, repertoaru dodala Kupavu u Snjeguročki i u svibnju 1923. predstavila se zagrebačkoj publici kao Tosca i Saloma. Bila je već prvakinja Opere kad je, prema Elizi Gerner-Strozzi, došlo do incidenta između nje i dirigenta Milana Sachsa. Strogi poštovatelj notnoga teksta, Sachs, nije dozvoljavao da ga pomuti ikakav trenutak glume. Prekinula je pokus i obratila se dirigentu riječima: „Maestro, ja pjevam operu, a ne oratorij. Po vama, ja bih trebala stati na rampu i tuliti note.“ Nastala je konsternacija, pokus se prekinuo, a ona je nezadovoljna zaposlenjem u Zagrebu, otišla na audicije u Berlin i prihvatila dvogodišnji angažman u Wroclawu (gradu u Šleskoj na rijeci Odri, danas u Poljskoj, a tada u Njemačkoj, pa se zvao Breslau). Obzor je 4. svibnja 1923. prenio oduševljenje tiska njezinom kreacijom Salome u operi Gradskoga kazališta u Breslauu, kojom je „polučila izvanredni uspjeh“ i naveo kako „sve kritike nalaze riječi najvećeg priznanja i za muzikalno sigurnu pjevačicu, i za glumicu, i za plesačicu. Obzor citira novine Schlesische Zeitung, koje „ističu elementarnu snagu njezine kreacije kojom se je mlada umjetnica ne samo učinila središtem predstave, već kojom je i sve ostale aktere povukla u svoje kolo i nalaze da je ova jedinstvena i uvjerljiva kreacija imala veliko-genijski značaj“.

Prema Obzoru list 8 Uhr Abendblatt „hvali njezin lijepi, jaki glas i nalazi da posjeduje onaj žar nježne a istodobno eksotično rasne pojave koja fascinira. Kod ove umjetnice podudara se pojava na sceni sa pojavom kako si ju je autor zamislio, naročito u plesu, kojega je izvela virtuoznošću zvanične plesačice, u mekoj igri uda i u tragičnom izražaju mimike.“ Obzor u nastavku citira i Breslauer Neuesten Nachrichten, koje „hvale gibivost, punokrvnost i ćulnost njezine Salome, koja sa svakom kretnjom odaje neutaživu volju da do kraja ispuni čežnju svojih boličavih nagona. Njezin glas u boji kao što si ga je R. Strauss želio, izmedju naivnosti i požude, pobjedjuje uzburkani orkestar.“ Ravnatelj Opere Heinz Tietjen (1881-1967) koji će ubrzo postati generalni direktor berlinskih kazališta, prorekao joj je veliku karijeru. Promijenila je ime u Violetta de Strozzi. Počela je gostovati po Njemačkoj. Imala je 27 godina!

Dana 1. rujna 1924. Violetta de Strozzi stupila je u angažman u berlinsku Državnu operu. Bilo je to doba procvata Opere koju je vodio poznati skladatelj i dirigent Max von Schilings (1868-1923). Brzo se uklopila u ansambl i postala jedna od njegovih vodećih članova. Iskoristila je do maksimuma svoj krasan, snažan, ujednačen dramski sopran velikog opsega i scensku nadarenost pa je stala nizati uspjehe. Svojim je najboljim ulogama smatrala Aidu i Salomu. Bila je slavna i kao Butterfly. Ostvarila je tridesetak velikih uloga u standardnom repertoaru, uz spomenute, Leonoru u Trubaduru i u operi Moć sudbine, Ameliju u Krabuljnom plesu, Carmen, Santuzzu u Cavalleriji rusticani, Violettu u Traviati, Arijadnu na Naxosu, Mariju u Wozzecku Albana Berga, Elizabetu i Veneru u Tannhäuseru, Neddu u Pagliaccima, Martu u operi U dolini Eugena d'Alberta, ali je nastupala i u manje poznatim djelima kao što je velika romantična opera Der Templer und die Jüdin (Templar i Židovka), koja se temelji na motivima iz Ivanhoea Sir Waltera Scotta, njemačkog skladatelja rane romantike Heinricha Marschnera (1795-1861), praizvedena 1829., ili Der ferne Klang (Daleki zvuk) austrijskog skladatelja Franza Schreckera (1878-1934), praizvedena 1912. Pjevala je i naslovnu ulogu u opereti Lijepa Jelena Jacquesa Offenbacha i Saffi u Barunu ciganinu Johanna Straussa. Bila je i sudionica triju premijera koje su zabilježene u svjetskim opernim priručnicima.

Dvije godine poslije dresdenske praizvedbe 1926. opere Cardillac Paula Hindemitha (1895-1963), nastupila je na njezinoj berlinskoj premijeri pod ravnanjem Otta Klemperera (1885-1973). Godine 1933. pjevala je s glasovitim njemačkim wagnerijanskim herojskim tenorom Maxom Lorenzom (1901-1975) pod ravnanjem istaknutog dirigenta Lea Blecha (1871-1958) na prvoj izvedbi Wagnerove rane opere Rienzi u 20. stoljeću. S Josipom Rijavcem nastupila je 7. lipnja 1928. na prvoj njemačkoj izvedbi Madame Butterfly. Zajedno su pjevali i u Fedori Umberta Giordana. Njezin cjelokupan nastup bio je pun strasti pa su je nazvali „die Feurige“ (vatrena). Gostovala je u Stuttgartu, Dresdenu, Parizu, Pragu, Rimu; 11. svibnja 1927. pjevala je Salomu u Bečkoj državnoj operi. Nastupila je i u jednom UFA filmu. U međuvremenu se rastala od Tita Strozzija i 1928. preudala za liječnika, laringologa dr. Curta Engelmanna.

U Zagrebu je Ljubica Oblak-Strozzi gostovala nekoliko puta i zagrebačkoj je publici predstavila svoja najbolja ostvarenja. Kad je s dvjema sestrama 1927. nastupila u Krabuljnom plesu, Večer je 4. siječnja pisala da je njezina Amelija „bila kreacija na najvišem stepenu umjetničkog savršenstva, kako u dramatskom tako i u pjevačkom umijeću. Njen prekrasan, kao kristal čisti glas u najvišem položaju razvija se do najzvučnijeg sjaja i ljepote. Elementarna joj snaga glasa sjedinjena sa pročućenom muzikalnošću djeluje upravo sugestivno i pobudjuje u svakom najveće ushićenje.“

Nakon njezina nastupa kao Cho-Cho-San, Novosti su 17. siječnja 1927. ustvrdile da je „još prije njenog odlaska u Breslau ostavila u toj partiji dubok dojam i spadala je među naše najbolje 'Butterfly'. Sada nakon njenog nekolikogodišnjeg boravka u Berlinu, izobrazila je gdja Strozzi toliko svoj glas da se njena kreacija 'Butterfly' zaista može smatrati odličnom. Naše je uvjerenje da je gdja Strozzi ovu partiju izradila do krajnih mogućnosti glumački i pjevački. S kolikim li muzikalnim osjećajem iskazuje rastanak majke od sinčića, a koliko li poezije imade u njenom iščekivanju Pinkertona. Ovaj nastup gdje Strozzi bio je efektan i snažan. Mi smo joj zahvalni, što nam je pružila zaista eminentne umjetničke užitke.“

U travnju 1931. Ljubica Oblak-Strozzi u Zagrebu je gostovala kao Aida i Tosca, u siječnju 1932. kao Amelija. Boris Papandopulo, tada glazbeni kritičar Novosti istaknuo je 6. siječnja njezin „otmjen nastup, lijep glas pun prodorne snage, kulturu pjevanja, pomno razrađenu ulogu, dramatske akcente i uvjerljivu glumu.“ U siječnju 1933. gostovala je kao Amelija, Cho-Cho-San i Leonora u Trubaduru. Prema pisanju Luje Šafraneka-Kavića u Obzoru 9. siječnja, oduševljenje je ponovno izazvala njezina „još produbljenija“ Cho-Cho-San koja „djeluje još neposrednije i potresnije“ u kojoj je pokazala „čitavu ljestvicu glasovno-pjevačkog izražaja“ i koja se „odlikuje kultivirano izradjenom frazom i izvrsnom deklamacijom“. Kritičar Novosti u osvrtu 11. siječnja 1933. smatra da je „stvorila lik jedne Butterfly, koji je bio toliko duševno profinjen, sugestivan i impresionantan, toliko iskreno proživljen do u svaki i najistančaniji drhtaj duše, i toliko nježan i čovječanski velik da će još dugo posjetnicima te večeri ostati nezaboravan.“ Kritičar posebno ističe „njezin uznositi i plemeniti glas, u čijem su se izražaju i boji vjerno i dirljivo odrazivale sve duševne emocije“ koji je „blještao u svoj svojoj ljepoti i sjaju“, a „muzički i inteligentno izradjene i donesene fraze raspredane u širokim linijama dugog daha, ljepota njezinih zaobljenih 'Kopftöne', već istaknuti krasni piano, izražavali su svu draž belkantističkih melodija Puccinijevih, kojima je usprkos svem verizmu i više muzičko-dramatskom štilu, kao Talijan ostao u suštini vjeran i u ovoj operi.“

Ljubica Oblak-Strozzi gostovala je u Zagrebu i u veljači 1934. Pjevala je Cho-Cho-San, Aidu i Giordanovu Fedoru. Opet ju je kritika, naravno i publika, dobro primila, no primjećuje se malen „ali“. Tako Novosti 25. veljače pišu nakon Madame Butterfly da „ljepota, ćutilna draž i kultura njenog glasa i pjevanja još uvijek mogu da djeluju u velikoj mjeri impresivno“, ali „ipak je ova njena kreacija kod posljednjeg nastupa minule sezone ostavila svježiji, neposredniji dojam“ pa zaključuju: „role ovog karaktera pomalo joj izmiču“. Aida je bolje prihvaćena. Stanislav Stražnicki u Novostima 1. ožujka ističe da je „podala umjetnički veliku kreaciju“, da je „sve bilo profnjeno do krajnjih granica pjevačke kulture i izražaja“, te je „mogla da ostvari u potpunoj ljepoti široku kantilenu Verdijevu i belkantističke melodije njegove, ulivši u njih svu toplinu i žar svojih istančanih osjećaja“. Pohvale idu i njezinoj glumi koja je „pokretna, živa i promišljena, pretočena nekim naročitim šarmom“ što je „davalo toj Aidi zasebni čar“. Stražnicki dalje navodi da je „izlazna točka njene dinamike piano – od tog piana može da prevali put k jednom još uvijek u zvuku plemenitom forte, koji je uza svu prodornost od disciplinovane ljepote“ i zaključuje: „Ona ne voli ni u pjevanju ni u glumi žestokih ispada i iznenadnih eksplozija, a svoj bujni temperamenat ima svakim časom u svojoj vlasti.“

No 1934. već su počeli privatni problemi u životu Ljubice Oblak-Strozzi. Njezin je suprug bio Židov, a zanimanje za nju počeo je pokazivati moćni Hermann Göring. Obećavao joj je astronomske honorare i novu operu posebno za nju skladanu ali uz uvjet da se razvede od muža i prema njemu, Göringu, počne iskazivati znakove „posebnog prijateljstva“. Dodao je da je liječnikov život u pitanju ako se usprotivi razvodu. Stigao je ultimatum: razvod ili emigriranje. Izabrala je potonje i obitelj je odselila u Sjedinjene Američke Države.

U Zagrebu je gostovala u listopadu i studenome 1936. u Krabuljnom plesu, Madame Butterfly, Prodanoj nevjesti, Aidi, Traviati i Salomi. Imala je devet nastupa, četiri je puta pjevala Violettu. Novosti su 7. studenoga njezinu Aidu ocijenile gotovo istim riječima kao i dvije godine ranije, a za Violettu je Stražnicki 19. studenoga već imao primjedbe. Iako navodi da je „u čisto belkantističkim dijelovima ove uloge opet došla do izražaja njezina umjetnost vodjenja daha, tvorbe plemenitog zaoblenog tona, te naročito lijepo raspredanje fraze u dugim linijama i njena inteligentna deklamacija“, te je „znala da i svoj piano, koji je od naročite draži iskoristi do krajnjih granica i baš s njime je postizavala velike efekte“, iako je ostvarila veliku kreaciju „uza sve to se osjećalo da koloratura nije njezina prava domena, i koliko je baš u tom pravcu iznenadila u prvom činu – nedostajalo joj je ipak one ležernosti, lepršave lakoće, suverene nadmoćnosti, koja je baš u ovom činu bezuvjetno potrebna“. Naposljetku zaključuje: „I kao glumačka kreacija zadnje tri slike bile su mnogo snažnije i uvjerljivije nego prva.“ Ali zato, prema Novostima 1. prosinca 1936., „u 'Salomi' je dala bezuvjetno svoju najslavniju kreaciju“. Naglašavaju njezinu „bogato nijansiranu glumu, koja je bila jedan neprekidni crescendo“, detaljno opisuju svaki prizor i zaključuju: „Sasvim u stilu ove muzičke drame, gdje je pozornica postala tek slikovitim tumačem dogadjaja u orkestru, svaki motiv, svaka muzička fraza, našla je svoj adekvatni izražaj u njenoj gesti i mimici. Pjevački je taj naporni, u svakom pogledu neobično pretenciozni part uzdigla do najjače izražajne snage. Tu Salomu treba doista čuti i – doživjeti.“

Bio je to labuđi pjev Violette de Strozzi. Bilo je kasno za nov početak. Još je, doduše, nastupala u New Yorku. No, iznenadni prekid blistave karijere i prisilna emigracija utjecali su na njezine živce, doživjela je nervni slom od kojega se do smrti u New Milfordu u Connecticutu 23. ožujka 1981. nikada nije posve oporavila.

Zanimljivo je da je prve snimke Violetta de Strozzi ostvarila u veljači 1924. dok još nije bila članica berlinske Državne opere, ali s orkestrom Opere, za gramofonsku tvrtku Homocord. One pokazuju njezin prvorazredan velik, lijep ujednačen dramski sopran, moćan duboki registar ali i blistav visoki C te lijepa piana i dramatski izraz koji nikada ne ide na uštrb ljepote tona. Od siječnja 1925. snimala je za tvrtku Odeon i za HMV Electrolu. Najljepše snimke sabrane su u izdanju Lebendige Vergangenheit (Živa prošlost) tvrtke Preiser Records i objavljene 1999., a popraćene su tekstom njezine kćeri Diane de Strozzi Herstatt. Na njima su arije i dueti iz opera Templar i Židovka, Tannhäuser, Arijadna na Naxosu, Aida, U dolini, Prodana nevjesta, Daleki zvuk, Carmen, Figarov pir, Krabuljni ples i Moć sudbine. Posve se jasno razabire kakva je to velika pjevačica i vokalna umjetnica bila i nesporno je da je u nizu sjajnih hrvatskih soprana Ljubica Oblak-Strozzi jedna od najvećih. Kod nas je, nažalost, nedovoljno poznata i priznata, a u Berlinu je se i danas sjećaju.

• Izvor: http://www.opera.hr/index.php?p=article&id=65

Violetta Engelmann in the 1940 Census, Archives.com